Poglavlje 6: Uključivanje publike u posao
Mathew Ingram je nagrađivani novinar i medijski konsultant koji je posljednje dvije decenije proveo pišući o biznisu, tehnologiji i novim medijima, te savjetujući kompanije o strategiji društvenih mreža. Trenutno je viši dopisnik blogerske mreže GigaOM, sa sjedištem u San Franciscu, gdje piše o evoluciji medija i web-kulturi. Prije toga, radio je kao prvi urednik online zajednica – specijalizirajući se za razvoj i strategije društvenih mreža ‒ za Globe and Mail, gdje je razvio pristup online komentarima za ove novine, pokrenuo njihovu Facebook stranicu i pomogao desetinama novinara i urednika pri uspostavljanju Twitter naloga. Tvita pod imenom @mathewi.
Ideja korištenja pomoći publike (engl. crowdsourcing) u verifikaciji vijesti i vanrednim situacijama nije zapravo ništa novo – masa, generalno govoreći, uvijek je bila ključni dio formiranja i razumijevanja vijesti. Ono što je novo je da nam sada tehnologije poput Twittera, Facebooka, YouTubea i drugih omogućavaju učešće u jednoj vrsti zajedničkog procesa donošenja odluka na mnogo većem i širem nivou. I to brže. Ne tvrdim da ovaj proces nema nedostataka, pošto ima – ali uopćeno, vjerovatno smo u boljoj situaciji nego što smo ikad bili.
Samo se sjetite kako su činjenice i vijesti provjeravane u ne tako davnoj prošlosti: kada bi izbio rat, udario uragan ili negdje eksplodirala bomba, obično u blizini nije bilo novinara, osim ako se neki novinar tu slučajno zatekao. Izvori na licu mjesta prenosili su informacije medijima i onda bi počeo mukotrpni proces verifikacije informacija, baziran na intervjuima sa svjedocima, telefonskim pozivima i tako dalje.
Danas je jednaka vjerovatnoća da ćemo o događajima – posebno onim iznenadnim i neočekivanim, poput zemljotresa i masovnih pucnjava – saznati na Twitteru, nekoliko minuta ili čak sekundi nakon što se dogode. I, umjesto jednog ili dva izvještaja prolaznika i svjedoka, možemo dobiti stotine ili hiljade. Neki od njih vjerovatno će biti pogrešni, kao što smo to vidjeli u slučaju bombaškog napada u Bostonu i drugih sličnih vanrednih situacija, ali generalno, postepeno možemo formirati prilično tačnu sliku o tome šta se desilo i kako – i sve ovo brže nego ikad.
Evo pregleda nekih od najboljih praksi u ovom polju koje se još uvijek razvija, po savjetima inovatora kao što je Andy Carvin, bivši viši strateg za NPR, i drugih.
Identificirajte, verificirajte i povežite se sa izvorima
U većini slučajeva, polazna je tačka identificirati izvore koji su pouzdani i onda prikupiti, izabrati i verificirati informacije koje od njih dolaze. Andy Carvin sa NPR-a je tokom Arapskog proljeća kreirao tzv. “Twitter redakciju” izvora sa Bliskog istoka, počevši od ljudi koje je lično poznavao i koristeći ih kao način da otkrije nove izvore.
“Ono što smatram veoma važnim je pratiti kome se ovi ljudi na Twitteru i ponekad na Facebooku obraćaju”, Carvin je rekao Craigu Silvermanu u intervjuu 2011. “I u Tunisu i u Egiptu već sam imao po pet izvora koje sam znao otprije.”
Carvin je također od ljudi koje je poznavao tražio da preporuče ili verificiraju druge izvore na koje je naišao putem pretrage Twittera ili prateći određene hashtagove. Vremenom je prikupio liste sa stotinama dragocjenih izvora.
Ove su liste zatim postale alat koji je Carvinu omogućavao da u suštini uživo tvita o nekoliko ratnih sukoba – primajući informacije, objavljujući ih, pitajući svoje sljedbenike na Twiteru i izvore za pomoć pri verifikaciji, te onda objavljujući rezultate. Proces je u mnogo čemu bio haotičan, ali uspješan.
Da bi organizirao ovako veliki broj kontakata, kreirao je Twitter liste podijeljene po temama i geografskoj lokaciji. Danas se ovo može postići i kreiranjem Facebok listi, Google Plus krugova i drugim alatima ili praćenjem određenih YouTube kanala i kreiranjem plej-listi, između ostalog.
Carvin je napravio još jedan ključni korak, a to je da je sa mnogima od svojih izvora stupio direktno u kontakt ili se sastao s njima uživo da bi dodatno izgradio odnos. Mnogi su ljudi vidjeli samo ono što on radi na svom Twitteru, ali Carvin je mnogo vremena proveo i komunicirajući sa ljudima putem Skajpa, e-maila i na druge načine, da bi provjerio njihove identitete.
Kao što je to detaljno objašnjeno u prethodnim poglavljima, ova vrsta izvora i informacije koje pružaju moraju biti verificirani. Nakon što putem napredne pretrage Twittera, YouTubea i na druge načine pronađete izvore i organizacije na licu mjesta ili sa pristupom relevantnim informacijama, morate raditi na tome da ih direktno kontaktirate i provjerite odakle dolaze njihove informacije.
Što više komunicirate sa svojim izvorima i što više saznajete o njima, više ćete biti svjesni njihovih jakih i slabih strana, njihovih pristrasnosti i drugih faktora koji se moraju uzeti u obzir kada se razmatraju informacije koje se dijele. Kako vaša lista raste, počet ćete uviđati određeni šablon u tome što izvori vide, dijele i o čemu izvještavaju, a onda će vam ovo pružiti sirovi materijal potreban da uporedite i odredite šta se tačno dešava ili ne dešava.
“Neki od ovih ljudi aktivno rade na tome da svrgnu lokalni režim”, kaže Carvin o izvorima koje je kontaktirao tokom Arapskog proljeća. ^1. “Bitno je samo da sam ja toga svjestan sve vrijeme. Možda je pravi odgovor transparentnost ‒ određena mi osoba možda daje dobre informacije, ali nikada ne smijem zaboraviti da ona pripada opoziciji.”
Uključivanje izvora
Tokom nasilnih sukoba u Libiji 2011. godine, Carvina je na Twitteru kontaktirao neko ko je od njega – i samim tim od njegove Twitter redakcije – tražio da verificira da li se u Libiji koristi izraelsko oružje. Opisao je slijed događaja na Storifyju^2:
Na osnovu ove dojave, Carvin je od svojih sljedbenika na Twitteru zatražio da potvrde da li je minobacač na slici izraelskog porijekla. Odgovori koje je dobio bili su mješavina korisnih savjeta i ličnih procjena, te nekoliko tragova koji su vodili u ćorsokak. Konačno je dobio vrlo određenu informaciju koja je pomogla da se pronađe odgovor:
oružje nije bilo izraelsko, nego indijsko. I nije uopće bilo minobacač. Carvin kaže da je znao da je na tragu prave informacije kada je istu stvar čuo od nekoliko međusobno nepovezanih izvora.
“U slučaju takozvanog izraelskog oružja, imao sam mnogo ljudi koji su mi u suštini davali istu informaciju a nisu se međusobno poznavali, tako da sam to predstavio na svom Storifyju.”
Važno je zapamtiti da je stvar koja je Andyju Carvinu pomogla da uradi to što je uradio činjenica da je od drugih tražio pomoć na vrlo ljudski i pristupačan način. Tretirao je one s kojima je kontaktirao kao kolege, a ne samo kao izvore koji trebaju izvršavati njegova naređenja. Novinari i drugi koji jednostavno daju komande dobijaju veoma malo zauzvrat, ali tretirati izvore kao ljudska bića donosi sasvim drugačije rezultate.
Ratni reporter New York Times C. J. Chivers koristi sličan pristup za verifikaciju eksplozivnih naprava korištenih u različitim konfliktima i kaže^3 da ovim procesom puno brže dolazi do istine nego što bi to bio slučaj u prošlosti.
Za svaki tip informacije, u vašim društvenim krugovima (ili u široj mreži kontakata) vjerovatno postoje upućeni ljudi koji znaju istinu o tom incidentu ili događaju. Samo ih morate pronaći.
Chivers kaže: “Dokaz je u ovom slučaju omogućio skup standardnih alata za izvještavanje o ratu sa lica mjesta: spremnost da se radi na terenu, digitalna kamera, satelitska konekcija na internet, laptop, e-mail adresa i grupa izvora sa specijaliziranim znanjem. Ali postojao je i dodatni faktor koji pokazuje kako putem novih metoda rat može biti analiziran u stvarnom vremenu – korištenjem društvenih medija, kreirali smo kratkotrajne grupe eksperata na društvenoj mreži.”
Chivers također hvali postignuća britanskog “građanskog novinara”^4 Brown Mosesa, blogera čije je pravo ime Eliot Higgins i koji je razvio ekspertno znanje o hemijskim oružjima gledajući i verificirajući hiljade YouTube videoklipova iz konflikta u Siriji.
Higgins nije formalno obučen ni u novinarstvu ni u području vojnog naoružanja, ali je postao ključna karika u lancu verifikacije do te mjere da se profesionalni novinari poput Chiversa i čak humanitarne organizacije oslanjaju na njega. Novi, ključni izvori poput Mosesa mogu se pojaviti u određenim situacijama, bilo zbog toga što na određenom pitanju rade dugo ili zato što se nalaze na pravom (ili krivom) mjestu u pravo vrijeme.
Odgovorno uključivanje publike
Jedna stvar koju svi koji pokušavaju prikupiti i verificirati informacije tokom krizne situacije, bez obzira na to da li su novinari ili ne, moraju imati na umu jeste to da ste, dok koristite društvene medije poput Twittera, Facebooka ili Google Plusa, i vi sami izvor informacija za druge. Ovo znači da bi postavljanje bilo kakve nepotkrijepljene informacije na mreže, dok još uvijek radite na verifikaciji, moglo izazvati zbunjenost u pogledu detalja koji se odnose na događaj.
Imajte to na umu kada tvitate ili postavljate detalje i tražite potvrdu. Najbolji pristup je biti otvoren o onome što se događa, podsjećati svoje prijatelje i kontakte da tražite pomoć a ne da potičete širenje neprovjerenih informacija.
Da bi se spriječila zbrka, budite što jasniji o tome šta znate i šta ne znate i za koje vam informacije treba potvrda. U slučaju određenih osjetljivih ili “zapaljivih” detalja, bolje je da pokušate provjeru offline metodama prije nego što se okrenete društvenim medijima i online načinima provjere. Vi ćete možda pažljivo informacije označiti kao “neprovjerene” ili kao glasine, ali ove oznake lako nestaju jednom kada se informacije počnu širiti. Imamo odgovornost da uzmemo u obzir stvarnost i da ne pridonosimo zbunjenosti ili pogrešnoj informiranosti tokom kriznih situacija.
Moć publike
Algoritmi i automatizirane pretrage mogu vam dati ogromne količine informacija o udarnim vijestima, kao što je to detaljno objašnjeno u narednom poglavlju. Ali samo ljudska bića mogu na efikasan način i u stvarnom vremenu filtrirati i pronaći smisao u tolikoj količini sadržaja. Kao što pokazuju primjeri Andyja Carvina i Browna Mosesa, najbolji alat za ovo je mreža pouzdanih kontakata koji su fokusirani ili na određenu temu ili na određenu lokaciju – mreža koju možete koristiti kao vlastitu crowdsourcing redakciju.
Međutim, stupati u ovakvu vrstu odnosa sa izvorima nije nešto što treba olako shvatiti. Ovo nije samo alat ili proces koji vam omogućava da radite svoj posao ili da brže i efikasnije obavite određeni zadatak – ovo je zajednički poduhvat i trebate biti spremni da date koliko primate.
