Logo Cover

Poglavlje 1: Kada "izbiju" udarne vijesti

Craig Silverman je poduzetnički novinar i osnivač i urednik bloga Regret the Error, stranice Poynter Instituta koja se bavi medijskim greškama, tačnošću i verifikacijom. Silverman je razvio i kurs o verifikaciji u digitalnom dobu za Poynterov News University. Direktor je sadržaja za Spundge, platformu koja profesionalcima omogućava da razvijaju i monetiziraju svoju ekspertizu putem sadržaja. Jedan je od pokretača online startupa OpenFile, koji se fokusira na lokalno izvještavanje u šest kanadskih gradova. Autor je knjige Priznajte grešku: Kako novinarske greške zagađuju medije i ugrožavaju slobodu govora, a za svoj rad primio je priznanja Američkog kluba štampe, Udruženja izvještača o kriminalu Kanade i Državne nagrade za magazine Kanade. Tvita pod imenom @craigsilverman.

Rina Tsubaki vodi i koordinira inicijative "Priručnik za verifikaciju informacija" i "Krizno izvještavanje" pri Evropskom centru za novinarstvo u Holandiji. Inicijativa za krizno izvještavanje prikuplja resurse za medijske profesionalce koji izvještavaju o kriznim situacijama sa terena. Tsubaki je često o ovim temama govorila na različitim događajima, uključujući sastanak UN-a i Međunarodni festival novinarstva. Ranije je vodila nekoliko projekata fokusiranih na ulogu građana u medijskom svijetu koji se konstantno mijenja, a 2011. bila je glavni saradnik na izvještaju koji je Internews Europe sastavio o komunikaciji tokom zemljotresa u Japanu u martu 2011. godine. Tsubaki je također sarađivala sa japanskim regionalnim dnevnim listom Hokkaido Shimbun. Tvita pod imenom @wildflyingpanda.

“… Svi novinari imaju potrebu da izbjegnu pretpostavke i da uvijek provjere i verificiraju kako bi ostali vjerodostojan izvor informacija.” — Santiago Lyon, potpredsjednik i direktor fotografije, The Associated Press

Nakon što je zemljotres jačine 8,1 stepen pogodio sjevernu Indiju, počele su kružiti glasine da je u jednom gradu srušeno 4000 zgrada, što je izazvalo “nebrojene smrti”. Drugi su izvještaji tvrdili da su u zemljotresu stradale i glavna zgrada jednog fakulteta i regionalnog Visokog suda.

Slična stvar se desila kada je zemljotres jačine 9,0 stepeni pogodio sjeveroistočni Japan. Ljudi su čuli da će zbog eksplozije postrojenja naftne kompanije početi padati toksična kiša i da humanitarne organizacije neće moći dostaviti pomoć zračnim putem.

Sve ove glasine bile su lažne.

Osnovna je istina da glasine i lažne informacije prate krizne situacije. Onaj zemljotres u Indiji? Dogodio se 1934. godine, davno prije interneta i društvenih medija. Zemljotres u Japanu se dogodio 2011. godine.

Oba su zemljotresa proizvela glasine jer neizvjesnost i strah – dva osnovna elementa kriznih situacija – uzrokuju izmišljanje i ponavljanje sumnjivih informacija.

“Ukratko, glasine nastaju kada tema od ličnog značaja kod ljudi izaziva nesigurnost i strah i kada glasina zvuči istinito u odnosu na senzibilitet ljudi koji su uključeni u njeno širenje”, kažu autori knjige “Trač: društveni utjecaj glasina i legendi”.

Članak objavljen u časopisu Psychology Today “Strah rađa glasine. Što je kolektivna anksioznost grupe veća, to je vjerovatnije da će ona proizvesti glasine.”

U današnjem povezanom svijetu, ljudi također namjerno šire lažne informacije i glasine kao šalu, da povećaju broj “lajkova” i prijatelja na društvenim mrežama ili, jednostavno, da izazovu paniku.

Rezultat toga je da je posao na verifikaciji informacija možda najteži upravo u situacijama kada je najvažnije pružiti tačne informacije. U uvjetima katastrofa, bez obzira na to da li ih je uzrokovala priroda ili čovjek, rizici netačnosti su uvećani ‒ doslovno se može raditi o razlici između života i smrti.

Ipak, i usred sve buke i namjerno plasiranih lažnih informacija, postoji uvijek snažan signal koji vrijedne i važne informacije iznosi na svjetlo dana. Kada je let kompanije US Airways bio prisiljen sletjeti na rijeku Hudson, čovjek sa obližnjeg trajekta bio je izvor neposredne i jasne fotografije kakvu je u tom trenutku mogao snimiti samo očevidac:

Ljudi koji se nalaze na licu mjesta od još su većeg značaja na mjestima gdje novinari imaju malo ili nimalo pristupa i gdje humanitarne organizacije nisu u mogućnosti raditi. Danas, ovi svjedoci i učesnici često posežu za telefonom da dokumentiraju i podijele ono što vide. To bi mogao biti slučajni svjedok sa riječnog broda ili čovjek koji je upravo preživio pad aviona, kao što je to slučaj u ovom primjeru iz 2013. godine:

Javnost se oslanja na službene izvore poput novinskih agencija, službi za hitne slučajeve i vladinih organizacija da osigura vjerodostojne i pravovremene informacije.

Ali ove institucije i organizacije ujedno sve češće traže od javnosti, od mase, da im pomogne u prikupljanju novih informacija i doprinese perspektivom i kontekstom. Kada uspije, ova saradnja rezultira vrijednim krugom: službeni i ustanovljeni izvori informacija – vladine agencije, nevladine organizacije, medijske organizacije – osiguravaju ključne informacije u kriznim situacijama i blisko sarađuju sa ljudima koji se nalaze na licu mjesta i koji su prvi vidjeli i dokumentirali situaciju.

Da bi ovo postigli, novinari i radnici humanitarnih organizacija moraju postati vješti u korištenju društvenih medija da prikupe, lociraju i verificiraju često proturječne informacije koje se pojavljuju tokom kriznih situacija. Ovo zahtijeva oprobane procedure, vjerodostojne alate i okušane tehnike. I najvažnije, potrebno je da spomenute vještine savladaju prije nego što se katastrofa desi.

Krizna situacija nije vrijeme za usputne pokušaje verifikacije. To nije vrijeme kada treba pokušavati kreirati standarde i prakse za korištenje informacija prikupljenih od publike. A ipak, to je ono što mnoge novinske redakcije i druge organizacije – previše njih ‒ rade.

Na sreću, posljednjih godina se pojavilo izobilje alata, tehnologija i oprobanih praksi koji omogućavaju bilo kome da savlada umjetnost verifikacije, a novi alati se razvijaju svaki dan.

Cilj je zapravo postići harmoniju dva ključna elementa: pripreme, treninga i koordinacije ljudi prije i tokom krizne situacije, kao i osiguranja pristupa i resursa koji će im omogućiti da maksimalno iskoriste alate za verifikaciju, koji se konstantno mijenjaju.

Kombinacija ljudskog i tehnološkog faktora sa osjećajem za pravac i analizu jesu ono što pomaže ubrzavanju i usavršavanju verifikacije. Treba imati na umu da je ova kombinacija nova i da se alati i tehnologije brzo mijenjaju.

Ova knjiga prikuplja najbolje savjete i iskustva vodećih stručnjaka iz nekih od najboljih svjetskih medijskih organizacija, nevladinih organizacija, volonterskih i informatičkih zajednica, te čak i Ujedinjenih nacija. Ona nudi osnovne smjernice, alate i procese koji će organizacijama i profesionalcima pomoći da javnosti pruže pouzdane i blagovremene informacije kada je to najvažnije.

**

Istina je da dobri stručnjaci često povjeruju lošim informacijama i da nas tehnologija često može odvesti na pogrešan put jednako kao što nam može i pomoći. Ovo je posebno slučaj sada kada se toliko informacija proizvodi velikom brzinom i kada mnogo redakcija i organizacija nema formalne procedure i treninge za verifikaciju.

“Posao verifikacije i pobijanja lažnosti sadržaja više se oslanja na novinarski instinkt nego na modernu tehnologiju“, kaže David Turner u tekstu o BBC-jevom Odjelu za rad sa korisničkim sadržajima (User Generated Content Hub), objavljenom na web stranici Nieman Reports. "Iako neki ovu novu specijalizaciju nazivaju 'forenzikom informacija', nije potrebno biti ekspert informacijskih tehnologija ili imati posebnu opremu da bi se postavila fundamentalna pitanja na osnovu kojih se može odrediti da li je scena lažirana ili ne.”

Razumjeti da nema srebrenog metka, savršenog testa, početna je tačka svakog razmatranja verifikacije i osiguravanja pouzdanih informacija tokom kriznih situacija. Ovo od novinara i drugih zahtijeva da se prvo obrate osnovama verifikacije koji postoje decenijama i koje neće postati suvišne.

Steve Buttry se u svom poglavlju fokusira na temeljno pitanje u suštini verifikacije. Pored toga, tu je i ova lista osnova:

  • Kreirati plan i procedure prije nego što dođe do krizne situacije i udarnih vijesti.
  • Razviti ljudske resurse.
  • Kontaktirati ljude, razgovarati s njima.
  • Biti skeptičan kada nešto zvuči ili izgleda previše dobro da bi bilo istinito.
  • Obratiti se vjerodostojnim izvorima.
  • Upoznati se sa metodama pretrage i istraživanja i novim alatima.
  • Komunicirati i sarađivati sa drugim profesionalcima – verifikacija je timski sport.

Ovoj je listi posljednjih godina pridružena još jedna maksima: kada pokušavate ocijeniti vrijednost informacije – bez obzira na to da li se radi o slici, tvitu, videu ili drugom tipu sadržaja – morate provjeriti i izvor i sadržaj.

Kada je Associated Press od Fergusa Bella tražio da preuzme kreiranje i uvježbavanje procesa za provjeravanje korisničkih videosadržaja, prvo je, umjesto novih alata i tehnologije, konsultirao standardne i dugo upotrebljavane smjernice za verifikaciju ove organizacije.

“AP je uvijek imao standarde i oni se zapravo nisu promijenili, te je rad s tim standardima omogućio da ustanovimo procedure i najbolje prakse za rad sa društvenim medijima”, kaže Bell. “AP je uvijek nastojao pronaći originalni izvor kao bazu za izvještavanje i tako pristupamo i sadržaju koji su kreirali korisnici. U većini slučajeva ne možemo nešto verificirati ako ne razgovaramo sa osobom koja je sadržaj kreirala.”

Polazeći od ovih osnova, organizacije mogu graditi pouzdane i ponovljive procese za verifikaciju informacija u kriznim situacijama. Verificiranje informacija sa društvenih mreža, bez obzira na to da li se radi o slici, videu ili tvrdnji, postaje lakše kada znate koji su vam standardi i kako ih primijeniti.

Tada je moguće najbolje iskoristiti alate poput EXIF čitača, dodataka za analizu fotografija, napredne pretrage Twittera, pretrage domena i drugih alata navedenih u ovoj knjizi.

Pored grupe alata i standarda i procesa koji nam govore kako da ih koristimo, postoji i veoma važan element crowdsourcinga: uključivanja javnosti u proces i saradnje s javnošću sa ciljem pronalaženja najboljih informacija kada je to najpotrebnije.

Andy Carvin, koji je nedavno napustio posao višeg stratega za društvene mreže na NPR-u, vjerovatno je najpoznatiji i najiskusniji na polju verifikacije informacija putem crowdsourcinga. On smatra da je saradnja sa publikom ključ za “stvaranje informirane javnosti”, kako glasi moto NPR-a.

“Kada dođe do udarnih vijesti, društvene medije ne trebamo koristiti samo da bismo plasirali najnovije naslove ili tražili od ljudi da nam pošalju svoje reakcije”, kaže Carvin u svom obraćanju Međunarodnom festivalu novinarstva.

I nastavlja:

Ne trebamo čak stati ni na tome da ih molimo za pomoć pri izvještavanju o velikim pričama. Trebamo biti transparentniji o onome što znamo i ne znamo. Trebamo aktivno govoriti o glasinama koje se šire na internetu. Umjesto da se pretvaramo da one ne postoje ili da nisu naša briga, trebamo se direktno njima pozabaviti, pozvati javnost da ih preispita i shvati odakle su došle i zašto.

Ova je knjiga vodič koji svima nama – novinarima, humanitarnim radnicima, građanskim reporterima i drugima – treba pomoći da steknemo vještine i znanje potrebno da zajedno, tokom kriznih situacija, razdvojimo vijesti od buke i poboljšamo kvalitet informacija dostupnih u našem društvu onda kada je to najpotrebnije.

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivatives 4.0 International License.