Poglavlje 3: Verifikacija sadržaja koje proizvode korisnici

Za manje od decenije, prikupljanje vijesti transformirano je na dva značajna načina.

Prvi je mobilna tehnologija. U ljeto 2013. desila se važna prekretnica ‒ prvi put više od pola (55%) prodatih mobilnih telefona činili su pametni telefoni (eng. smartphone).

Prema definiciji, pametni telefon ima visokokvalitetnu kameru sa mogućnošću snimanja videa i korisniku dozvoljava lak pristup internetu. Kao rezultat toga, sve više ljudi u svom džepu ima tehnologiju koja im omogućava da veoma brzo snime događaje kojima prisustvuju i da tako snimljen materijal direktno podijele sa ljudima koje bi to moglo interesirati, a i šire, putem društvenih mreža.

Druga za ovo vezana prekretnica je razvoj društvenog interneta. Kada je BBC-jev Centar za korisničke sadržaje počeo sa radom rane 2005. godine, oslanjali su se na to da im ljudi šalju sadržaj na jednu centralnu email adresu. Facebook je tada imao nešto preko 5 miliona korisnika, u poređenju sa preko milijardu koliko ima danas. YouTube i Twitter još nisu postojali. Danas se svake minute na YouTube postavi 100 sati sadržaja, pošalje 250.000 tvitova i na Facebook postavi 2,4 miliona pojedinačnih sadržaja.[^1] Ponašanje publike značajno se promijenilo.

[^1]: Ovi podaci se stalno mijenjaju, ali ovo je najnoviji pokušaj mjerenja aktivnosti na najpopularnijim društvenim mrežama http://blog.qmee.com/qmee-online-in-60-seconds/

Umjesto da snime nešto i, kada to novinska kuća zatraži, pošalju na njihovu adresu, ljudi danas snimaju ono što vide i postavljaju to na Facebook, YouTube i Twitter. Istraživanja su pokazala da veoma mali broj korisnika shvata da bi ono što snime moglo imati dovoljnu vrijednost za medijsku organizaciju kada bi to samostalno poslali. ^2. Oni zapravo na mreže postavljaju sadržaje kako bi podijelili iskustvo sa svojim prijateljima i porodicom.

Događajima širom svijeta sve češće prisustvuju “slučajni novinari” ‒ ljudi koji se nalaze na pravom mjestu u pravo vrijeme, sa telefonom u rukama. Kao što kaže kaže Anthony De Rosa, bivši Reutersov urednik društvenih medija i trenutni glavni urednik Circe: “Prva pomisao fotografa obično nije 'Moram ovo podijeliti sa velikom TV-kućom', njih ne zanimaju tradicionalne televizijske mreže ili čak za njih nisu ni čuli. Ono za šta jesu čuli je internet i to je mjesto na kojem će sa svijetom podijeliti ono što snime.”

Slično tome, tokom razvoja udarnih događaja, publika će informacije prije potražiti na društvenim mrežama, što znači da volonteri i humanitarne organizacije također koriste društvene mreže. Nažalost, krizne situacije izazivaju širenje lažnih informacija, namjerno ili slučajno, zbog čega novinari i humanitarni radnici trebaju uvijek pretpostaviti da je sadržaj netačan. Tokom kriznih situacija, kada informacije mogu doslovno utjecati na živote, verifikacija je krucijalan dio procesa prikupljanja i širenja informacija.

Važnost verifikacije

Činjenica da sada svako može postaviti sadržaj na internet, označiti ga i opisati kao određeni događaj, novinare i posebno urednike čini užasnutim mogućnošću da nasjednu na prevaru ili da u javnost puste lažni sadržaj.

Postoje ljudi koji se zaista trude namjerno prevariti novinske organizacije i javnost kreiranjem lažnih web stranica i Twitter naloga, te fotošopiranjem slika i editovanjem videoklipova. Ipak, u većini slučajeva greške nisu namjerne. Ljudi jednostavno, pokušavajući da pomognu, pronalaze pogrešno označen sadržaj od ranijih događaja i dijele ga. Ovdje možemo vidjeti primjer čovjeka koji se izvinjava nakon što je tvitao fotografiju koju je e-mailom dobio od svoje žene. Ona mu je rekla da fotografija prikazuje tajfun Usagi na putu prema Hong Kongu; ustvari se radilo o staroj fotografiji drugog događaja.

Ljudi koji skidaju videosadržaje sa YouTubea i onda ga postavljaju na svoje YouTube kanale, tvrdeći da su snimci njihovi, prouzrokuju drugu vrstu problema. Ovo nije prevara – radi se o nečemu poznatom pod nazivom “scrape” (“struganje”) – ali znači da će nam posao pronalaženja izvornog autora sadržaja biti dodatno otežan.

Teškoće pronalaženja izvornih snimaka pokazale su se kada je američki Senate Intelligence Committee objavio plej-listu 13 videoklipova sa YouTubea koje su koristili za pronalaženje dokaza o napadu hemijskim oružjem na East Goutu u Siriji 2013. Dio ovih videoklipova uzet je sa dobro poznatog sirijskog YouTube kanala, koji redovno objavljuje videosadržaje sa kanala drugih korisnika. Ovo je navelo na zaključak da videoklipovi uključeni na plej-listu nisu izvorni nego “scrapes”. Koristeći niz tehnika za verifikaciju, Félim McMahon iz Storyfula uspio je pronaći originalne verzije videa. Proces je opisao ovdje a ono što njegov primjer pokazuje je da ova pitanja nisu više samo stvar novinarske zajednice.

Procedura verifikacije

Sposobnost verifikacije je ključna vještina, koju omogućavaju besplatni online alati i oprobane novinarske tehnike. Nijedna tehnologija ne može verificirati korisnički sadržaj sa stoprocentnom sigurnošću. No, ni ljudsko oko i tradicionalna istraga nisu dovoljni. Potrebna je kombinacija ova dva elementa.

Kada novinar ili humanitarni radnik pronađe informaciju ili sadržaj putem društvenih medija ili mu je neko pošalje, potrebno je provjeriti i potvrditi četiri elementa:

1. Porijeklo: Da li je sadržaj originalan?
2. Izvor: Ko je postavio sadržaj?
3. Datum: Kada je sadržaj kreiran?
4. Lokacija: Gdje je sadržaj kreiran?

1. Porijeklo: Utvrđivanje autentičnosti sadržaja

Ukoliko sadržaj pronađete na profilu na nekoj društvenoj mreži, potrebno je provesti niz provjera kako bi se utvrdilo da profil nije lažan.

Ukoliko se radi o tvitu, imajte na umu da se putem stranice lemmetweetthatforyou.com iznenađujuće lako može lažirati tvit, koji se nakon toga može podijeliti u obliku slike.

Još jedan način širenja lažnih informacija na Twitteru je predstavljanje lažnih informacija kao retvitova. Npr.: “Stvarno? RT @JoeBiden Najavljujem povlačenje iz politike”. Ovako formuliran tvit izgleda kao da se radi o retvitu.

Lažni profili također često dodaju Twitterov plavi znak potvrde na pozadinsku sliku profila kako bi izgledalo kao da je profil legitiman. Da biste provjerili da li je nalog zaista verificirao Twitter, stanite mišem na plavi znak ‒ iznad njega bi se trebao pojaviti tekst “verificirani nalog”. Ukoliko se to ne desi, nalog nije zaista verificiran.

Facebook je uveo sličan program verifikacije, sa istim plavim znakom, za profile poznatih ličnosti, novinare i predstavnike vlasti. (Kao i na Twitteru, Facebook vodi ovaj program verifikacije i odlučuje koje zahtjeve za verifikaciju odobriti.) Na Facebook stranicama, kao što je slučaj sa prikazanim primjerom stranice trkača Usaina Bolta, plavi znak se pojavljuje ispod naslovne slike, pored imena osobe.

Na ličnim profilima, znak se pojavljuje na naslovnoj slici. Ovdje vidimo profil Liz Heron, urednice novih medija u The Wall Street Journalu:

Kao i na Twitteru, moguće je fotošopirati ovaj plavi znak na naslovnu fotografiju i, kao i na Twitteru, ako stanete mišem na taj znak, trebale bi se pojaviti riječi “verificirani profil”.

Ali zapamtite da je ovdje, kao i na Twitteru, proces verifikacije naloga daleko od transparentnog, pogotovo kada se radi o manje poznatim ličnostima, te može biti nejasno da li je neverificirani profil lažan ili osoba jednostavno nije dovoljno slavna da bude verificirana!

Čak i uz postojanje ovih oficijelnih programa verifikacije profila, ne postoji brz način da se provjeri da li je profil pravi ili ne, osim pažljive provjere svih detalja dostupnih na njemu. Treba pregledati linkane web-stranice, fotografije, videoklipove, postavljene statuse i tvitove. Ko su im prijatelji i sljedbenici? Koga oni prate? Da li se nalaze na Twitter listama?

Ukoliko je sadržaj koji provjeravate fotografija ili video, jedno je od prvih pitanja da li je sadržaj originalan. Korištenjem opcije obrnute pretrage fotografija, kakvu nude Google Images ili TinEye[^3], možete ustanoviti da li je fotografija ranije postavljana na internet. (Za više detalja o korištenju ovih alata, pogledajte poglavlje 4.)

[^3]: Novinar uvijek treba provjeriti oba alata. Ponekad se rezultati pojave na jednom ali ne i na drugom.

Iako su namjerne prevare rijetke, dešavaju se. Posljednjih godina pojavilo se nekoliko relativno bezopasnih lažnih videoklipova koje su kreirale firme za odnose s javnošću u potrazi za publicitetom i studenti u sklopu svojih diplomskih radova. Bilo je i nekoliko namjernih pokušaja kreiranja lažnog sadržaja, posebno u Siriji i Egiptu, gdje se “neprijatelj” nastoji diskreditirati dijeljenjem sadržaja kreiranog da izgleda pouzdano.

Korištene tehnike uključuju kreiranje lažnih, ali vizuelno identičnih web stranica i priznavanje odgovornosti za bombaške napade te lažiranje napada i okrivljavanje druge strane za njih. Manipulaciju je danas poprilično jednostavno postići i, bez obzira na to da li ste Nancy Pelosi i i pokušavate kreirati fotografiju svih žena u Kongresu, čak i ako su neke od njih pokojne, ili ste sirijska aktivistička grupa koja dijeli video čovjeka koji izgleda živ zakopan, svaki novinar ili humanitarni radnik mora poći od pretpostavke da je korisnički sadržaj lažan. (Za više detalja o verifikaciji videa, pogledajte poglavlje 5 ove knjige.)

2. Utvrđivanje izvora

Konačni cilj pokušaja verifikacije korisničkog sadržaja je identificirati osobu koja je sadržaj izvorno postavila online i stupiti u kontakt s njom.

Tokom te konverzacije, ključna pitanja se odnose na to gdje je osoba stajala kada je snimila materijal, šta je pri tome mogla vidjeti, kao i tip kamere koji je koristila. (Ova nam pitanja daju podatke na osnovu kojih možemo odgovoriti na test “Kako to znate?” Stevea Buttryja opisan u prethodnom poglavlju.)

Ukoliko neko pokušava proturiti lažne informacije, namjerno ili ne, postavljanje direktnih pitanja često će rezultirati priznanjem da oni zapravo nisu sami snimili materijal. Dodatno, moguće je uporediti odgovore na neka od ovih pitanja sa podacima koji se mogu dobiti pregledom EXIF podataka unutar fotografije ili upoređivanjem videa sa prikazom specifične lokacije na Google Street View servisu, o čemu ćemo detaljnije govoriti u narednim poglavljima.

Ali prvo morate pronaći osobu od koje je sadržaj došao. Istraživanje historije određenog korisnika može nalikovati dobroj staroj policijskoj istrazi i možda ćete se osjećati više kao uhoda nego kao novinar ili istraživač.

Neki ljudi na društvenim mrežama dijele mnogo informacija i nečije pravo ime (posebno neko koje nije previše često) može vas dovesti do obilja informacija. Budući da ljudi svoje online živote žive na nekoliko društvenih mreža, često nisu svjesni da se svi ti podaci mogu kombinirati i na osnovu njih kreirati dosje bogat informacijama. YouTube profil sa veoma malo ličnih informacija i linkom na web stranicu novinara može dovesti do lične adrese, emaila i broja telefona, putem stranice who.is.com.[^4]

[^4]: Pogledajte ova dva teksta na blogu Malachy Browne, urednika vijesti za Storyful, o tome kako je putem društvenih mreža pronašao korisnike koji su postavili sadržaj: http://blog.storyful.com/2012/10/09/find-that-fireball-when-journalist-turns-stalker/ i http://blog.storyful.com/2013/04/16/finding-facts-in-the-heat-of-the-moment/

3. Utvrđivanje datuma događaja

Verifikacija videosadržaja jedan je od najtežih zadataka. Neki su aktivisti svjesni ove činjenice i pri snimanju će pokazati naslovnicu današnjih novina na kojoj se jasno vidi datum. Ovo, naravno, nije nesporan dokaz, ali ako osoba koja postavlja klipove postane poznata i pouzdana za organizacije, novinske ili humanitarne, ovo je koristan dodatni podatak.

Imajte na umu da YouTube videosadržaje obilježava pacifičkim standardnim vremenom (PST). Ovo nekada može dovesti do zabune te izgleda kao da je video postavljen prije nego što se događaj desio.

Još jedan način da se ustanovi vrijeme snimanja su podaci o vremenskim prilikama. Wolfram Alpha je pretraživač koji vam, između ostalog, omogućava da provjerite kakvo je bilo vrijeme određenog datuma. (Jednostavno ukucajte frazu poput: “Kakvo je bilo vrijeme u Karakasu 24. septembra 2013. godine?” i dobit ćete rezultat.) Ove informacije mogu se kombinirati sa tvitovima i podacima lokalnih hidrometeoroloških službi, te drugih korisnika koji su istog dana postavili sadržaje sa iste lokacije.

4. Utvrđivanje lokacije

Samo je mali procent sadržaja automatski označen geotagovima, ali platforme za mapiranje – Google Maps, Google Earth, Wikimapia – jedan su od prvih koraka provjere videa i fotografija. Zaista je nevjerovatno šta se sve može locirati ovim putem.[^5] Novinar bi uvijek trebao provjeriti više ovih alata ‒ naime, nekada se rezultat pojavi na jednom ali ne i na drugom. Geolociranje je otežano kada je prikaz na servisu zastario, kao u Siriji, oštećen bombama ili granatiranjem ili prirodnim katastrofama, kao na Long Islandu nakon uragana Sandy.

[^5]: Pročitajte ovaj tekst o geolociranju položaja eksplozije tenka u Siriji: http://blog.storyful.com/2013/03/13/the-changing-nature-of-conflict-and-technology/

Aktivisti koji su svjesni izazova verifikacije često prije ili poslije snimanja kamerom uhvate i okolinu, da pokažu zgradu koja se može identificirati na mapi, bilo da je ona visoki toranj, minaret, katedrala ili znak. Ovo je dijelom rezultat zahtjeva novinskih organizacija[^6], a dijelom činjenice da aktivističke grupe sada međusobno dijele savjete o najboljim praksama postavljanja korisničkog sadržaja na internet.

[^6]: Vidi istraživanje Juliette Harkin.

Verifikacija kao proces

Nažalost, ljudi često verifikaciju vide kao jednostavan da/ne čin. Nešto je verificirano ili nije.

U praksi, kao što je to opisano iznad i u narednim poglavljima, verifikacija je proces. Relativno je rijetko dobiti jasne odgovore na sve ove provjere. Zato je korištenje određenog korisničkog sadržaja na kraju urednička odluka.

Dvije novije akademske studije analizirale su sadržaj BBC-ja i Al Jazeere Arabic. Studije su pokazale da, iako uredništvo provodi provjere sadržaja, rezultati tih provjera rijetko se dijele sa publikom.

Kao što je Juliette Harkin zaključila u svom istraživanju iz 2012. godine, “ni BBC Arabic ni Al Jazeera Arabic ni u jednom od evaluiranih programa i videosadržaja nisu izričito naveli da li su izvori verificirani i pouzdani. Standardno upozorenje pri emitiranju 'ovaj snimak ne može biti potvrđen' nije korišteno ni u jednom programu evaluiranom tokom ovog istraživanja.”[^7]

[^7]: Vidi istraživanje Harkin, str. 31

Postoje pomaci u povećanju transparentnosti prema publici kada se radi o procesu verifikacije, kojem novinari podvrgavaju sadržaj koji novinske kuće preuzimaju od korisnika. AP i BBC rade na tome da svoj proces verifikacije učine jasnijim: u augustu 2013. godine, BBC je objavio da je, nakon iscrpnog istraživanja o upotrebi korisničkog sadržaja tokom Arapskog proljeća, “usvojio nova uputstva za sve snimke preuzete od korisnika, a za koje je nezavisna verifikacija bila nemoguća”, što publici daje na znanje ono što i oni sami znaju.

U narednih nekoliko godina vjerovatno će se pojaviti nova gramatika verifikacije, a publika će očekivati da im se kaže šta novinska organizacija zna o određenom sadržaju preuzetom sa društvenih medija. Kada publika može vidjeti isti snimak kao i medijske kuće i drugi koji prikupljaju materijale od korisnika, ovaj nivo transparentnosti i odgovornosti je obavezan.

• < Prijašnji
• Sljedeća stranica : Studija slučaja 3.1: Monitoring i verifikacija tokom ukrajinskih parlamentarnih izbora