Dodatak 9.2: Savjeti za borbu s traumatičnim prizorima

Gavin Rees, novinar i autor filmova, direktor organizacije Dart Centre Europe. koja predstavlja projekt Škole novinarstva Univerziteta Columbia u New Yorku posvećen promoviranju etičkih i inovativnih pristupa izvještavanju o traumi i nasilju. Prije toga, Gavin je producirao poslovne i političke vijesti za američke, britanske i japanske kanale, te radio na dramama i dokumentarnim filmovima za BBC, Channel 4 i nezavisne filmske kompanije. Gavin je također gostujući istraživač na Univerzitetu Bournemouth i član Odbora Evropskog društva za istraživanje traumatskog stresa i Društva za psihološku traumu Velike Britanije.

Prizori iz ratnih zona, scena zločina i prirodnih katastrofa često su jezivi i uznemirujući. Kada su prizori traumatični, događaji koji se dešavaju daleko mogu izazvati osjećaj kao da “cure” u lični prostor. Negativne reakcije, kao što su gađenje, anksioznost i bespomoćnost, nisu neobične kod novinara i forenzičkih analitičara koji rade sa takvim materijalom.

Iz istraživanja znamo da su medijski radnici visokootporna grupa: izloženost određenoj količini traumatskih prizora u većini slučajeva vjerovatno neće izazvati više od prolazne uznemirenosti. Ipak, opasnosti onoga što psiholozi zovu sekundarna ili posredna traumatizacija postaju značajne u situacijama kada je izloženost ponovljena, te dolazi do tzv. efekta laganog kapanja. Isto važi i kada je osoba lično povezana sa događajima – ukoliko je, naprimjer, neko koga poznaju povrijeđen.

Ovo je šest praktičnih stvari koje mediji i humanitarni radnici mogu uraditi da smanje teret traume:

Shvatite s čim imate posla. TPrva linija odbrane je poznavati neprijatelja: razmišljajte o traumatskim prizorima kao o radijaciji, toksičnoj supstanci čiji efekat zavisi od doze. Novinari i humanitarni radnici, baš kao i zaposleni u nuklearnim elektranama, imaju zadatak koji moraju obaviti, ali, u isto vrijeme, trebali bi preduzeti i razumne korake da nepotrebno izlaganje svedu na minimum.
Uklonite nepotrebnu ponovljenu izloženost. Da biste smanjili nepotrebno pregledanje uznemiravajućih prizora, revidirajte procedure sortiranja, obilježavanja i organizacije digitalnih dokumenata, između ostalog. Kada verificirate snimke poređenjem sa drugim izvorima, vođenje pismenih bilješki o glavnim karakteristikama snimka može smanjiti broj ponovljenih gledanja.
Pokušajte prilagoditi okruženje. Smanjivanje veličine prozora i prilagođavanje osvijetljenosti i rezolucije ekrana mogu umanjiti doživljaj snimka. I, ako možete, ugasite ton – on je obično najuznemiravajući dio.
Eksperimentirajte sa različitim načinima uspostavljanja distance sa sadržajem. Neki ljudi smatraju da, naprimjer, koncentriranje na određene detalje i izbjegavanje drugih, kao što su lica, pomaže. Razmislite o uvođenju privremenih filtera/maski za uznemiravajuće dijelove slike. Montažeri bi trebali izbjegavati ili veoma rijetko koristiti loop funkciju kada montiraju prizore smrti.
Pravite česte pauze od ekrana. Gledajte u nešto prijatno, hodajte okolo, protegnite se ili tražite kontakt s prirodom (kao što su zelenilo i svjež zrak, npr.). Sve ovo može pomoći tijelu u borbi sa stresom. Posebno izbjegavajte rad sa uznemiravajućim sadržajem neposredno prije spavanja, kada je vjerovatnije da će vam “ući” u glavu.
Kreirajte plan brige o sebi. Raditi na udarnoj priči ili projektu dva, tri ili četiri puta više nego inače može biti primamljivo. Ali važno je sačuvati prostor za disanje izvan posla. Ljudi koji su visokootporni na traumu, kada su izloženi stresu, više vježbaju, bave se aktivnostima koje vole i investiraju vrijeme u društvene kontakte.

Dodatni savjeti za urednike i druge menadžere:

Svaki član tima treba biti obaviješten o normalnim reakcijama na traumu. Članovi tima trebaju razumjeti da različiti ljudi reagiraju različito, da se utjecaj može nakupiti vremenom i trebaju znati kako prepoznati kada oni ili njihove kolege moraju posvetiti više pažnje brizi za sebe.
Odredite jasne smjernice o tome kako se čuva i distribuira uznemiravajući sadržaj. Videoprijenosi, dokumenti i interne komunikacije povezane sa traumatskim pruzorima trebali bi biti jasno obilježeni i distribuirani samo onima kojima materijal treba. Niko ne bi trebao biti prisiljen da gleda videosnimke koji nikada neće biti emitirani.
Okruženje je važno. Ukoliko je moguće, radna mjesta koja imaju posla sa nasilnim prizorima trebala bi imati prozore prema vani, a pomaže i unijeti biljke i druge prirodne elemente.