Dodatak 9.1: Procjena i minimiziranje rizika kod korištenja korisničkog sadržaja
Kao urednik za ljudska prava na kanalu WITNESS, Madeleine Bair predvodi tim izvora, verificira i postavlja u kontekst videosnimke građana koji prikazuju kršenja ljudskih prava širom svijeta. Prije toga, putovala je svijetom skoro deceniju kao reporter za novine, radio i multimedijalne programe. Njene priče objavljene su u Washington Postu, San Francisco Chronicleu i Orionu, te na programima “The World” i “POV” mreže PRI.
Fotografije i videosnimci koji dolaze iz dijelova svijeta poznatih po represiji i političkom nasilju ili koji prikazuju ranjive populacije sobom donose rizike koji idu dalje od toga da li je sadržaj lažan ili manipuliran. U ovim situacijama, pojedinci iza i ispred kamere su možda u opasnosti od hapšenja, maltretiranja, mučenja ili smrti. Ova se opasnost može povećati ako međunarodni mediji objave snimke.
Primjer ovoga smo vidjeli tokom Zelene revolucije u Iranu 2009. godine, kada je Islamska revolucionarna garda koristila fotografije i videosnimke sa interneta da pronađe učesnike protesta i identificira ih, što je užasnulo aktivističku zajednicu.
Objavljivanje identiteta pojedince stavlja u opasnost od represivnih vlasti i može voditi i društvenoj stigmi, koja ima potencijalno teške posljedice. Kao što se medijske organizacije drže određenih standarda u zaštiti žrtava silovanja, tako bi novinari trebali razmotriti iste standarde kada koriste videosnimke ranjivih ljudi, posebno ako se čini da su snimljeni bez pristanka.
Naprimjer, američki online mediji su 2013. godine izvijestili o uznemiravajućem trendu maltretiranja LGBT omladine u Rusiji. Mnogi od objavljenih tekstova sadržavali su fotografije i videosnimke koje su počinitelji snimili prilikom maltretiranja svojih žrtava – ovakva vrsta eksponiranja mogla bi doprinijeti šteti i stigmi kojom su obilježene žrtve.
Novinari i drugi ne trebaju cenzurirati videosnimke aktivista koji svjesno rizikuju govoreći u javnosti ili dokumentirajući svoju zajednicu. Ali bi trebali poduzeti osnovne korake da identificiraju i na najmanju moguću mjeru svedu štetu za one koji nisu svjesni tih rizika ili koji nemaju sposobnost da daju svoju saglasnost za snimanje. U slučaju ruskih videosnimaka maltretiranja, jasno je da žrtve nisu dale pristanak da učestvuju u takvoj vrsti snimka.
Procijenite potencijalnu buduću štetu
Prvo, morate procijeniti da li bi fotografija ili video mogli nanijeti štetu onima koje prikazuju. Da li se oni nalaze u opasnom dijelu svijeta? Da li dijeljenjem informacija ili pojavljivanjem rizikuju odmazdu? Da li možete sa sigurnošću pretpostaviti da su ljudi prikazani na fotografijama/videosnimcima dali svoj pristanak za snimanje?
Ukoliko postoji rizik od štete, imate dvije opcije:
- Nemojte prikazati fotografiju/snimak. Samo zato što snimak postoji, ne znači da treba biti podijeljen/objavljen/emitiran. Možemo o njemu izvještavati i na druge načine i iskoristiti ga kao izvor informacija.
- Zamaglite identitet osoba. Televizijske redakcije često zamagljuju lica ranjivih pojedinaca prilikom emitiranja. Ovo se može lako postići i sa fotografijama. U slučaju online videa, možete ponovo postaviti video na YouTube, koristeći njihovu opciju za zamagljivanje lica. Ovaj je alat kreiran da bi se zaštitio identitet ranjivih osoba u videosnimcima i može se pronaći pod “dodatnim opcijama” kada kliknete na Video Enhancements alat pri uređivanju videa. Ovdje je objašnjeno kako se koristi.
Kredo koji se pojavljuje u standardnim etičkim kodeksima za novinare, volontere i radnike na polju ljudskih prava je – svesti štetu na najmanju moguću mjeru. Odvojiti vrijeme za procjenu i smanjenje štete za pojedince prilikom korištenja društvenih medija jedan je od načina da se on provede u praksi izvještavanja 21. vijeka.
