Poglavlje 2: Osnovi verifikacije: Pravila koja treba pratiti

Godine 1996. radio sam na priči o jednom američkom ženskom srednjoškolskom košarkaškom timu koji je prije 25 godina osvojio državno prvenstvo Iowe. Intervjuirao sam svih 12 članica tima “Farragut”, kao i glavnu zvijezdu i trenera “Mediapolisa”, tima koji je “Farragut” pobijedio na ovom prvenstvu.

Pitao sam ih kako je “Farragut” pobijedio. Svi su dali različite, često slikovite, izvještaje o istom događaju: zvijezda “Mediapolisovog” tima Barb Wischmeier, koja je bila visoka 1,8 m, lako je dala koš preko nižih djevojaka iz “Farraguta” i “Mediapolis” je poveo.

Trener “Farraguta” je u igru poslao Tanyu Bopp, visoku jedva 1,5 m, da “pokriva” Wischmeier. Bopp je izvukla nekoliko faula (neke od igračica su se sjećale da je bila riječ o 3 ili 4 faula) na višoj djevojci, koja je postala zbunjena i manje agresivna. Tim “Farraguta” se oporavio i pobijedio.

Nisam dovodio u pitanje konzistentnost njihovih sjećanja, ali sam sasvim slučajno saznao da su preuveličana. Jedna od djevojaka posudila mi je videosnimak utakmice. Pregledao sam cijelu utakmicu, tražeći detalje koji bi bili korisni za moju priču. Nisam ničije sjećanje dovodio u pitanje, ali kada sam završio gledanje utakmice, pomislio sam da mi je sigurno nešto promaklo. Zato sam je odgledao ponovo.

Sitna Tanya Bopp je dobila samo jedan faul na većoj djevojci. Istina je da je to igračicu “Mediapolisa” uzemirilo i da je to bila prekretnica u igri, ali se desilo samo jedanput. Sve izjave prisutnih bile su netačne, obojene emocijama (radošću ili tugom) o važnom trenutku u njihovim životima i oblikovane legendom koja je nastala od ove utakmice.

Legenda – i prilika koju sam imao da je ispoštujem pobijajući je – dala mi je izvanrednu narativnu nit za moj tekst ali me je naučila i važnu lekciju o verifikaciji: Ne vjerujte čak ni poštenim svjedocima. Tražite dokumentaciju.

Legende su dobre, čak i zabavne, za sportiste i navijače koji iznova proživljavaju slavne dane legendarnog tima. Ali novinari, aktivisti i radnici na polju ljudskih prava moraju se baviti istinom i moraju biti posvećeni njenom pronalaženju i objavljivanju, posebno u kriznim situacijama.

Bez obzira na to da li radimo na priči o prirodnoj katastrofi, udarnoj vijesti ili popularnom mitu, oni koji pričaju priče moraju imati na umu da je ono što čujemo proizvod nesavršenog pamćenja ili ograničene perspektive. Ako je naš cilj ispričati istinu, verifikacija mora biti naš standard.

Moramo tražiti i pažljivo slušati priče naših izvora, vrebajući priliku da ih verificiramo. Da li izvor ima (novi ili stari) videosnimak, fotografiju, pismo ili dokument koji bi mogao potvrditi priču, dodati detalj ili ispraviti nejasno sjećanje? Kada dobijemo ovaj materijal, posebno u kriznim situacijama kada nemamo mnogo vremena, moramo ga istražiti i podvrgnuti osnovama verifikacije.

Bez obzira na trenutak i vašu ulogu u njemu, principi verifikacije su bezvremeni i mogu se primijeniti na svaku situaciju, bilo da se radi o udarnoj vijesti, prirodnoj katastrofi ili ponovnom predstavljanju priče stare 25 godina.

Suština verifikacije

Jedan od najdražih klišea novinarstva koji rado koriste iskusni urednici, koji inače bez milosti izbacuju klišee iz tekstova, jest: “Ako vam mama kaže da vas voli, provjerite.”

Ali ovaj kliše novinarima i humanitarnim radnicima ne govori kako da provjere informaciju. Verifikacija je suština novinarstva, ali ona također ilustrira poteškoće i potrebu za visokim standardima u novinarstvu: put do verifikacije može biti drugačiji za svaku tvrdnju.

Iz tih razloga, ovaj priručnik neće novinarima, aktivistima i humanitarnim radnicima dati univerzalne korake koji vode do verifikacije, nego strategije za provjeru sadržaja – koje god on vrste bio i koja god vaša motivacija i uloga bila.

U srži verifikacije nalazi se pitanje: “Kako to znate?”.

Novinari ovo pitanje moraju postaviti svojim izvorima; urednici ga moraju postaviti novinarima. Novinari, urednici, producenti i aktivisti trebaju ovo pitanje postaviti u trećem licu o izvorima koje ne mogu direktno pitati: Kako to znate?

Rosalie Stemer, koja obučava novinare u redakcijama, dodaje da je drugo pitanje koje ilustrira višeslojnost procesa verifikacije i etičku upornost i snalažljivost koju verifikacija zahtijeva: “Kako još to znate?”.

Dok ispitujemo izvore i materijal i dok kolege ispituju nas, moramo tražiti višestruke načine verifikacije, više puteva do istine. (Ili pronaći “rupe” u priči prije nego što se njome počnemo baviti.)

Za verifikaciju je potrebna kombinacija tri faktora, a to su:

1. snalažljivost, upornost, skepticizam i vještina osobe koja se njome bavi,
2. znanje, pouzdanost i poštenost izvora i broj, raznolikost i pouzdanost različitih izvora koje možete pronaći i uvjeriti da razgovaraju s vama,
3. dokumentacija.

Tehnologija je unijela promjene u to kako primjenjujemo sva tri faktora: 24-satni ciklus vijesti i rast popularnosti društvenih medija i sadržaja koji proizvode korisnici zahtijevaju od nas da informacije prikupljamo i o njima izvještavamo u toku događaja, donoseći brze odluke o tome da li su informacije dovoljno provjerene; digitalni alati daju nam nove načine pronalaženja i kontaktiranja izvora; baze podataka i sveprisutni mobilni telefoni sa kamerama daju nam ogromne količine dokumentacije koju treba pronaći i procijeniti. Uspješna verifikacija rezultat je efikasne upotrebe tehnologije, kao i posvećenosti bezvremenskim standardima tačnosti.

Potreba za verifikacijom počinje jednostavnom činjenicom da su mnogi od naših izvora informacija u krivu. Možda namjerno lažu, možda samo naivno prenose pogrešne informacije. Možda imaju loše pamćenje ili im fali ukupni kontekst i razumijevanje teme. Možda su u opasnosti i ne mogu reći sve što znaju ili ne mogu vidjeti kompletnu sliku događaja koji su u toku.

Naš posao nije da slijepo ponavljamo ono što izvori govore i materijal koji nam ponude, nego da ih dovedemo u pitanje, uporedimo ono što nude sa drugim pouzdanim izvorima i provjerimo šta je istina, uklanjajući iz naše priče (prije nego što je objavimo) netačne ili nedovoljno provjerene informacije.

Svaki od mnogih puteva verifikacije može imati svoje mane: u mnogim slučajevima, posebno u kriznim situacijama, sve češće nailazimo na obilje službenih izvora i neposrednih svjedoka, ljudi koji su vidjeli ili čak učestvovali u događajima o kojima izvještavamo. Ali i njihove priče mogu imati mane.

Guverner Zapadne Virdžinije Joe Manchin je 2006. godine saopćio novinarima da je 12 od 13 rudara zarobljenih u rudniku Sago spašeno. Koji novinar ne bi objavio ovakvu priču?

Ali guverner nije bio u pravu. 12 od 13 rudara je poginulo, a samo jedan je spašen. Guverner se oslonio na podatke iz druge i treće ruke i niko ga nije pitao kako zna da su rudari živi. Moramo zapamtiti da i autoritete treba ispitati jednako agresivno kao i druge izvore.

Novi alati

Tehnologija je promijenila dokumentaciju. Video koji mi je omogućio da pobijem legendu iz 1996. ne bi postojao da sam priču pokušao napraviti prije 15 godina (iako bih i tada mogao pronaći snimak utakmice u televizijskim arhivima). Tokom godina, nakon što sam iskoristio taj video za verifikaciju, sveprisutnost mobilnih telefona i sigurnosnih kamera dodatno je povećala količinu i važnost videodokumentacije. Ali jednostavnost editovanja digitalnog videa povećava i važnost sumnjičavosti. I, naravno, svaki videosnimak samo je dio priče.

Tehnologija je promijenila i način na koji dolazimo do izvora i informacija. Budući da danas učesnici i svjedoci događaja dijele ono što su vidjeli putem opisa, fotografija i videoklipova na društvenim medijima i blogovima, novinari mogu, putem digitalnih alata za pretragu i crowdsourcinga, brže pronaći ljude koji su događajima neposredno prisustvovali i brže stupiti u kontakt s njima.

Nove alate možemo najefikasnije koristiti ako ih kombiniramo sa starim pitanjima: Kako to znate? I kako još to znate?

Onaj stari kliše o provjeravanju majčine ljubavi? Provjerio sam njegov izvor (stari Biro za vijesti Chicago Cityja) na nekoliko online izvora: Chicago Tribune, AJR i The New York Times. Čak i tu legenda komplicira verifikaciju. U članku koji je u Baltimore Sun-u 1999. godine objavio Michael Pakenham kaže se da legenda citat pripisuje Arnoldu Dornfeldu, dugogodišnjem uredniku noćnog izdanja (kao i tri gore navedena članka), ali “Dornie kaže da je zapravo drugi urednik koji je radio tamo, Ed Eulenberg, prvi izgovorio ovu čuvenu rečenicu”.

Mama vas vjerovatno voli kao što tvrdi. Možete to provjeriti tako što ćete intervjuirati njene prijatelje i porodicu, iskopati fotografije i videosnimke gdje pokazuje ili izražava svoju ljubav. Pronađite pisma ili Facebook statuse putem kojih izražava svoju privrženost. Dokumentirajte poklone i postupke koji pokazuju njenu ljubav. A onda to isto učinite sa svakim tekstom, svakim događajem i svakim projektom na kojem radite.

• < Prijašnji
• Sljedeća stranica : Studija slučaja 2.1: Korištenje društvenih medija kao policijskog skenera